Kada dernek utihne…

…i u ovom slučaju svirka NE dođe do kraja.

Ali krenimo redom...

Sve je počelo sa vlastitom željom za promjenama, učenjem, napredovanjem i jednim pozivom za svirku.

Bez previše vremena za pripremu, svirka je bila dogovorena tjedan dana ranije, ali odlučio sam raditi nekakve promjene. Bez društvenih mreža, odlučio sam iskoristiti neki od svojih beskorisnih hobija pa napraviti jednostavan dizajn stranice na kojoj ću oglašavati svoje svirke, potencijalne buduće projekte i sličan sadržaj. I sve je teklo ok. Stranica je postala aktivna, koliko ljudi privlači - apsolutno nemam pojma. Ali nije toliko ni bitno, koliko mi je bitno samo da taj sadržaj negdje izbacim. Sa društvenim mrežama sam se pozdravio, ali to je prostor za jednu sasvim drugu tematiku, ako mi ju se uopće bude i dalo spominjati.

Cijeli tjedan sam slobodno vrijeme usmjerio na pripremu repertoara, osvježavanju istoga sa novim pjesmama i vježbanjem.

I onda je došao dan svirke. Bez obzira na sve godine iza sebe, i dalje imam blagu tremu pred nastup, a koliko se god činilo da bi pred domaćom publikom, koja je pretežito sastavljena od obitelji i prijatelja, trebao biti apsolutno opušten i bez treme, to je ipak nekakva drukčija vrsta treme. Možda jest malo ležernije, ali to su ljudi do čijeg mišljenja mi je iskreno stalo i doživjeti neuspjeh pred njima mi zna pasti čak i teže.
Sve je bilo spremno, osim što nije.
Smatram da je ambijent za hotelsku bašču, kao i repertoar (odsvirani i isplanirani) bio sasvim pristojan. Odradio sam prvi blok, krenuo sa drugim...i…to je to.
Gitara je odlučila da svirke više nema. Mislio sam da je do kablova tako da sam, s obzirom da je stan u blizini, otišao po nove kablove, ne misleći pri tome da možda uzmem i backup gitaru jer - sigurno su kablovi!
Vratio sam se nazad, zamijenio kablove - ništa.
Zamijenio bateriju - ništa.
Probao gitaru bez pedala - ništa.
Jednostavno - ništa!
Što god mi je palo na pamet, ništa nije prolazilo, osim vremena...ono je užurbano odmicalo. Bila je opcija da odem kući po drugu gitaru, ali to bi sad već dalje bilo forsiranje svega i jednostavno odustajanje je bilo najlogičniji izbor.
Muku sam odlučio utopiti u čarobnim napicima zvanima Jameson i Gemišt, što je samo rezultiralo sa dva dodatna dana fizičke i psihičke muke i stresa zbog produženog oporavka organizma.

Gospodari prstenova su bili na TV-u pa su došli kao korisna distrakcija.

Nakon dva dana samo-sažaljenja, samo-kritiziranja i općenito samo-destruktivnosti odlučio sam da nema smisla.

Činjenica je da sam, od četiri zadnje svirke, jednu odradio od početka do kraja. Ostale tri su prekinute, odgođene ili otkazane zbog raznih razloga. Jedna zbog dana žalosti, ponovljena ista svirka zbog inspekcije i ova zbog propasti elektronike. Sve se to nekako potrefilo sa promjenom imena u Sebastian York. Osjećam li se baksuzno? Apsolutno. Hoću li opet mijenjati ime? Možda, ali ne još. Idući level je već osmišljen: Joža - logo je gitara isprepletena sa vinovom lozom i istače se u bocu graševine (ili čašu vina/gemišta (dizajneri, šaljite prijedloge...ali bez chatgpt-ja, to već imam. budite kreativni). Imam još koju godinu do 40-te kada će taj logo i to ime biti sasvim prikladno.

Uglavnom...tako je kako je. U pomislima samo-destrukcije sam poželio da se kompletno ostavim glazbe i nastupa, ali znam da ću se kad-tad opet vratiti tome jer u istome uživam. A nije da nisam već ranije uzimao pauze i onda vrlo brzo zažalio zbog toga.
Tako da jedina opcija je prihvatiti baksusizam i nastaviti dalje. Pa dokle dur dur. Nova gitara, nova elektronika, druga gitara, drugi setup. Ima opcija! Odustajanje nije jedna od njih…još!
Tako sam se danas odlučio samostalno baciti u istraživanje kvara.
Probaj ovako, probaj onako. U početku je čak sve radilo dobro da sam pomislio da je u pitanju ipak možda moja nesposobnost, a ne kvar. No, onda se dogodio magični pad napona (ili što već, zbilja ne znam, ovo mi je zvučalo najpametnije i najsličnije situaciji koja se događala pa sam napisao) i promjena svega. Ipak je tehnologija. TEKNOLOOOĐIJAA.

Rastavio sam gitaru na proste faktore kako bi probao locirati kvar, ali pažnju u samoj utrobi iste mi je odvuklo nešto drugo - pronašao nam svima dragog starog prijatelja. Gospodina Ivana Gundulića, na plavoj podlozi sa naznačenim brojem 50. Kao pravi (ili plavi! ha!) duh prošlosti je tu iz nekih vremena kada je taj broj 50 imao puno veću vrijednost od onoga što bi danas predstavljalo. Iz vremena kada si u zamjenu za tog gospodina mogao dobiti štošta. Iz vremena kada je taj broj 50 značio darežljivost od osobe koja je tu novčanicu srdačno ubacila u samu utrobu gitare razdragana pjesmom, alkoholom ili iz ljubavi, ili sažaljenja, prema samom izvođaču. Tko zna koji su razlozi, ali mene bi sretanje Gundulića uvijek ugodno obradovalo. Gledajući u tog duha prošlosti shvatio sam da, za protuvrijednost u eurima, za to danas ne mogu, ili jedva mogu, priuštiti jedan pošten obrok na poslu. Zanemarimo li činjenicu da realno kune više skoro pa nemaju apsolutno nikakvu stvarnu vrijednost, shvatio sam da je veća vrijednost istu novčanicu ubaciti u okvir slike iznad stola na kojem sređujem gitaru.

Ostat će mi uspomena na taj trenutak kada sam Gundulića izvukao iz utrobe jedne gitare u periodu kada me nije baš išlo. Značit će mi puno više pogled i sjećanje na to nego da istog uspijem zamijeniti i za onaj jedva jedan pošteni obrok.
Novaca uvijek treba, uvijek će ih trebati i što ih više imamo - uvijek ćemo težiti da imamo više, ali ovo su te neke prave vrijednosti koje imamo u životu...ili barem one koje ja cijenim - uspomene, obitelj i prijatelje koji te, i onda kada doživiš neuspjeh, podrže, utješe, pomognu i gurnu nazad u realnost.
Jer svi griješimo svjesno ili nesvjesno.
I svi doživljavamo neuspjehe...samo je pitanje kako se iz njih vraćamo.