(Ne)društvene mreže

Tema vjerojatno prožvakana milijardu puta, al' dobro.

Razmišljao sam, tko bi rekao, o tome kad i kako sam se uopće pridružio društvenim mrežama.
Moj prvi doticaj sa šarolikim svijetom internetskih zajednica bio je u srednjoj školi - u obliku bloga. To sam, mislim, i spomenuo u prošlom pisanju, ali ne znam. Da, toliko sam trenutno lijen da mi se ne da ići provjeriti u prošli zapis jesam li ili nisam. Tko želi, samo dajte:

Kada dernek utihne

Uglavnom...

Bilo je to u isto vrijeme kada je nastalo i ime Sebastian York, pa je možda ovo sasvim solidna prilika da malo skrenem na tu, šikarom obraslu, stranputicu i ispričam i tu priču.

Bilo je to jedno klasično (pro)ljetno popodne. Nisam čak siguran je li prvi ili drugi razred srednje škole, jesu li nam školske obaveze ometale redovan život ili su ljetni praznici bili u punom jeku, ali kako god - bilo je lijepo i ugodno popodne za basket u obrasloj, zelenoj Tvrđavi. Tada su još uvijek dopuštali da bedemi tvrđave zarastu u neurednu masu gustog zelenila i korova.
Možda čak i nije bilo basketa već jedno standardno gluvarenje po suncu.
Tko će ga znati više, ima tome već 21-22 godine, nemojte zamjerit.
Ali kao i uvijek u tim nekim društvenim situacijama sjedili smo na centru igrališta, to lijepo (pro)ljetno popodne, recimo, nakon basketa.
I blejali.
Iz nekog razloga sam, iako tada nisam pušio (počeo sam tek na 1. godini faksa onako baš super aktivno, sa povremenim ispadima pušenja u srednjoj školi), mrcvario nečiji opušak cigarete na betonu. Gadljivost na neke stvari mi je tad još uvijek bila strana, očito, a možda bi bilo lijepo za prisjetit se kada je i to počelo i zašto...ili možda bolje ne.
Na izmrcvarenom opušku cigarete sam blago naglas pročitao ime „York“.
U tom trenutku su, meni s lijeve strane, Ču i Bača komentirali Bačin novi bicikl, te poznavajući njegovu naviku davanja imena dvokotačnim ljubimcima, Ču je Baču pitao kako mu se zove ovaj bicikl. Bača je rekao „Sebastian“ onda kada sam ja izgovorio ovo „York“.
Prirodno smo to spojili u – „Sebastian York“ i prokomentirali kako je to jebeno ime za bend.
I tako je i bilo neko vrijeme.
S tim imenom u glavi, sa nadanjima u promoviranje benda nastao je i moj prvi (kao da sam imao uopće drugih) osobni blog - Sebastian York blog.
Neki koji ovo danas čitaju se možda i sjećaju tog bloga, neki će se možda sjetiti blogova općenito i koliko su u tom periodu prije 20-25 godina bili poprilično aktualni, popularni i zanimljivi.
Osobno mi se svidio koncept dijeljenja svojih razmišljanja negdje sa svijetom.

Žao mi je što nemam više taj blog da podijelim sve te silne mudrosti iz mladenačkih dana s vama, ali možda i s razlogom više ne postoji.
Bilo je tu svega, od zbilja kvalitetnog pisanja, do klasičnih, napaćenih ljubavnih postova.
Jebiga. Tinejdžeri. Šta ćeš.
Ali znam da je dosta ljudi čitalo taj blog (ovdje bi možda trebalo definirati što meni znači riječ "dosta", ali ni sam nisam siguran koji je to broj. Negdje izmedu 50 i 100, reako bih. To bi meni bilo "dosta".), barem iz škole, te je dosta ljudi imalo svoje blogove koje sam redovito posjećivao (pozdrav svima vama, znate koji ste, gdje god da ste), te nešto ljudi izvan škole.
Bilo je i onih za koje nikad nisam saznao čiji su, ali su bili interesantni za čitanje pa sam ih redovno posjećivao.

Tada je, paralelno sa blogovima, kod nas sve više počela rasti popularnost Facebooku. Sjećam se da me sestra prva pitala jesam li čuo za to i imam li Facebook. Čak je lako moguće da mi je ona bila i prvi prijatelj na Facebooku, ali to ne mogu sa sigurnošću reći.
Uglavnom, Facebook sam napravio, pogledao i nije mi se svidio, tako da je neko vrijeme taj moj „zid“ skupljao samo prašinu.
Bila mi je apsolutno nejasna poanta svega toga.
Taj neki virtualni zid, pa možeš pisati po tuđim zidovima, ostavljati poruke...
Bezveze.
Držao sam se čvrsto bloga i dalje.
No, kako to biva, Facebooku je popularnost rasla ekstremno brzo i nije prošlo dugo vremena kad su više-manje svi počeli biti na Facebooku te ga ni ja više nisam mogao ignorirati.
U idućim godinama Facebook se pokazao kao idealan alat za...ha...kako da to lijepo kažem a da nije uhođenje, iako, realno, je upravo to.
Ali hajmo probati ovako:
Alat za "pronalaženje one lijepe djevojke koja je bila u Rupi u, recimo, Marijinoj ekipi i kojoj nisam uhvatio ime, ali znam kako izgleda".
Znam, recimo, Mariju, imam ju na Facebooku, preko nje pronađem prijateljicu, ako to ne ide – pitam Mariju, pošaljem zahtjev, zahtjev prihvaćen, poruka ili zid i najjednostavnije - Bok!
Bilo je to vrijeme kada su se zahtjevi za prijateljstvo na Facebooku prihvaćali kao... pa kao što su američke banke u isto to vrijeme prihvaćale dati kredite apsolutno svima, zbog čega smo nedugo nakon toga upali u vjerojatno najveću financijsku krizu...IKAD.
Kakvo vrijeme za biti živ!

Digresija!

Bilo je to vrijeme kada ste zbilja mogli ostvariti kontakt, upoznati nove ljude, stvoriti nova prijateljstva putem te, tada još, društvene mreže. Mislim... vjerojatno se može i danas, ali dopustite me da budem pretjerano romantičan za nekim drugim vremenom u ovom slučaju. Prije je sve bilo bolje – rekao bi jedan moj kolega s posla.
Tada, ako se ne varam, još uvijek nije postojao messenger. Iako imam osjećaj da je oduvijek bio tu, ali mislim da nije.
Ovo bi možda bio dobar trenutak za provjeriti činjenice, prisjetiti se povijesti Facebooka i društvenih mreža, ali... ne bavim se istraživačkim novinarstvom niti činjenicama već iznošenjem subjektivnog mišljenja.
Želim da ovo bude čisto onako kako ja to pamtim.
U vrijeme prije messengera postojao je najbolji alat za dopisivanje ikad, skraćenicom - MSN, što je u biti skraćenica za Messenger, ali u ovom slučaju - Windows Messenger, koji je Microsoft tako lijepo izmasakrirao i ukinuo ga kada su kupili Skype, a zatim nedavno ukinuli i njega, stopili ga sa Teamsom u onu mrtvu ljubičastu boju te je postao daleko najgori program za komunikaciju godinama unazad. Bez konkurencije najgori... IKAD.
Messengeri za podršku korsinicima na stranicama mobilnih operatera su funkcionalniji i bolji od toga.

A imali su savršen proizvod - MSN. Nikad ga neću prežaliti do kraja.
MSN sam palio instant, istog trenutka kada sam palio i računalo, a to je odmah nakon što dođem kući iz škole.
Prvo računalo, pa MSN, pa blog, zatim ručak i sve ostalo.
Gasio se tek onog trenutka kada se gasilo i računalo.
Zašto je bio vrhunski? Jednostavnost, prije svega.
Svi koji su ga aktivno koristili vjerujem da će se složiti da je, opet gledajući sa velikom dozom romantike na to i s odmakom godina, vrijeme MSN-a bilo apsolutno divno vrijeme za ostvarivati online komunikaciju sa dragim ljudima.
Do trenutka dok ga nisu ukinuli, naravno.
Težak dan u povijesti Windowsa. A ruku na srce, Microsoft kao da se konstantno trudi s Windowsima imati dane koje ćemo pamtiti kao teške u njihovoj povijesti.

Facebook je u međuvremenu rastao, mijenjao se, pa je došao „divan“ trenutak kada su uveli Timeline.
„Divan“ zato što se dogodilo to da sve one poruke koje ste nekad pisali ljudima po zidu misleći da su privatne i vidljive samo vama i toj osobi, sada su, ukoliko niste promijenili postavke na vrijeme, postale vidljive apsolutno svima.
Krasnoća jedna.

U jednom trenutku je to izazvalo popriličan broj brisanja profila i kreiranja novih.

Zatim su se stvari počele ekstremno brzo mijenjati. Umjesto samo komentiranja došli su i Likeovi.
Počele su dolaziti raznorazne igrice.
Facebook je bio mjesto gdje ste skupili tisuću ljudi od kojih 60% ni ne poznajete, pola od ostatka znate možda na bok-bok i 20% je onih za koje bi mogli reći tko su, šta su, odakle su i odakle ih znate, ali samo ako upregnete moždane vijuge, onako... baš baš jako.
Ali i ove ljude koje niste poznavali, upoznali ste, barem površno, preko Facebooka jer tada su objave na toj mreži bile isključivo od ljudi s kojima ste prijatelj te ono najvažnije - poredane kronološki.
Nije bilo bezglavog surfanja kao danas. Kad-tad bi došli do točke koju ste vidjeli zadnji put kada ste koristili Facebook i tu se zaustavljate.
I za taj period mogu reći da je taj neki vrhunac društvenih mreža, tj. Facebooka - kada se koristio zbog komunikacije sa drugim ljudima i da vidite što se događa u njihovim životima, da bi igrali glupe igrice do neko nedoba sa ovih 20% prijatelja i da bi rješavali kvizove kao što su "Kako ćeš izgledati kad završiš fakultet?".

I onda je Facebook napravio zaokret kada su reklame, promotivni sadržaji i monetizacija počeli biti prioritet.

U međuvremenu, da se vratim koju godinu unazad, nastao je Instagram.
Kako volim isprobati sve novo, tako sam i Instagram instalirao jako brzo nakon što je izašao.
Da dočaram koliko volim probavati nove stvari – jednom u nekom periodu odrastanja kod kuće, mama je kupila podlogu za kadu sa jastučićem za glavu, da ti glava ne zjapi bolno na onom, na oko ugodnom, obrađenom emajliranom rubu. Istog trena kada sam to vidio, natočio sam kadu punu vode i išao probati tu plavu podlogu i jastučić. Jednostavno sam morao.

Bilo je ok. 7/10.

Instagram!

Kao osobi koja voli fotografiju - ideja dijeljenja fotki s kratkim opisima mi je bila odlična.
Mislim da se potrefilo taman da sam Instagram instalirao nedugo nakon što sam se vratio sa prvog putovanja u Englesku sa superkul fotkama. I koliko se sjećam, to su bile neke od prvih fotografija na mom Instagramu.

Kao i Facebook, Instagram je rastao i mijenjao se i sve je bilo kronološki do trenutka dok ga Facebook nije usisao, sažvakao, ispljunuo kao žvakaću gumu na vreli ljetni asfalt, na kojem ju onda ljudi izgaze toliko dok vječno ne postane dio istoga.
Danas je Instagram dio prožvakanog i izgaženog portfolija kompanije koja se naziva Meta i njihovog promotivnog sadržaja koji žele gurati.
Meni je ovdje nebitan sadržaj kao takav, nebitan je i algoritam koji svakome izbacuje ono što misli da će im biti zanimljivo.
Bitno mi je to da Facebook i Instagram nisu više društvene mreže već apsolutna suprotnost.
Društveni aspekt pratitelja i prijatelja je samo nostalgija koja je ostala na neko prošlo vrijeme i ideju iz tog vremena. Češće ćete vidjeti i gledati sadržaj ljudi koje nikad niste vidjeli ni sreli u životu, koje možda čak ni ne pratite niti ste prijatelji s njima na tim mrežama, nego što ćete vidjeti sadržaj onih koji su vam bliski.
Nećete i ne trošite više svoje vrijeme na tim mrežama kako bi stupili u kontakt sa onima koji su vam bliski već ćete gutati sadržaj koji vam je nametnut algoritmom.

I sam uhvaćen u taj mlin, prije nekoliko mjeseci sam obrisao apsolutno sve (ne)društvene mreže koje sam imao.
Djelovalo je banalno, ali počeo sam shvaćati da je problem veći nego što mislim. Dugo prije toga sam već bio nezadovoljan stanjem u kojem su te mreže bile, ali uvijek sam imao opravdanje da ih zadržim, a to je najčešce bilo - moram reklamirati svirke; gdje ću i kome pokazivati svoje fotke; ako te nema na društvenim mrežama - ne postojiš i slični glupi razlozi.
Što se svirki tiče, podjednak broj ljudi dođe, najavio ja svirku ili ne.
Ionako su tu u Brodu na svirkama najčešće ljudi koje znam i koji dolaze vjerojatno više iz prijateljskih razloga nego zbog same svirke (na čemu sam im neizmjerno zahvalan da ne sjedim tamo sam kao klaun sa napaćenim pjesmama).
Što se tiče fotografija, svatko tko zađe kod mene u stan ili vikendicu, vidjet će nešto od tih fotki, koje su meni drage, na zidu, a onda ih se uživo može i komentirati.
A i ima nešto više u tim insprintanim uspomenama. Malo više osjećaja i jači dojam tog zamrznutog trenutka u prošlosti.

Trenutak kada sam obrisao sve dogodio se apsolutno neočekivano i za mene samog.
Radna subota navečer, nakon posla sam došao kući, spremio se za spavanje, umjesto da pročitam knjigu završio sam na reelovima Instagrama i izgubio sat i više na, u nedostatku boljih hrvatskih riječi, „scrollanje“.

Shvativši to donio sam odluku da promijenim neke stvari. Tako sam si zacrtao da mi neće biti prva stvar ujutro mobitel, reelovi i beznadano „scrollanje“ već ću početi dan bez toga, sa kavom, uz glazbu i doručak, bez mobitela...kao nekad.
U nedjelju ujutro sam se probudio i refleksno uzeo mobitel i krenuo „scrollati“. Trebalo mi je cca 5 min. da shvatim da radim upravo ono što sam večer prije zacrtao da više neću raditi.
Shvatio sam da to više nije nešto što mogu tako lako kontrolirati, da to postaje dio rutine, refleksa, nesvjesnog ponašanja, da je to ovisnost kao i mnoge druge, samo možda fizički bezbolna.
I shvatio sam da je najjednostavniji način, da se te ovisnosti riješim, da istu u potpunosti obrišem.
Ako sam se uspio ostaviti cigareta, mogu i ovoga.

Istog trena sam obrisao sve.

Mislio sam da neću moći nikako bez društvenih mreža, a najgora stvar koja mi se dogodila je da sam propustio par događanja u gradu koja nisu bila najavljena nigdje, osim na društvenim mrežama.
Svijet se nije raspao (iako ide u dobrom smjeru prema tome već godinama, ali možda tema za drugu priliku).
Ja se nisam raspao, osim one klasične, ljudske, polagane i konstantne entropije.
Prijatelji me nisu zaboravili.
Niti sam ja zaboravio njih.
„Scrollanje“ sam zamijenio starim ovisnostima - čitanjem, serijama, filmovima, a ponekad i najobičnijim blejanjem u zid i životu sa vlastitim mislima. Što nije baš uvijek ugodno, ali treba i to ponekad probati.

Tik-tok u svemu ovome nisam ni spominjao jer sam ga obrisao jednakom brzinom kojom sam ga i instalirao. To ne mogu ni nazvati društvenom mrežom uopće.

Vratio sam se na staro.
Nekakva vrsta vraćanja na tvorničke postavke, ili na zadnju valjanu verziju programa ili u ovom slučaju socijalizacije na internetu.
Sa ovom stranicom, i ovim blogom kao njenim dijelom, te Whatsappom kao nekom najbližem obliku MSN-u.
Više mi i ne treba, budimo realni.
To je tih "dosta" ljudi s kojima podijelim neke stvari koje su mi drage.
A svi oni koji navrate kao putnici namjernici, ili nenamjernici, dobre volje u taj svijet su jedan lijep bonus u svemu tome.

Ne zovem nikoga da mi se pridruži u tome, ali želim samo da, ako ste pročitali ovaj tekst do kraja, barem malo na trenutak razmislite o apsurdnosti i štetnosti tih modernih (ne)društvenih mreža.